ŽIVOT U NJEMAČKOJ: Srce me boli ali otišao sam zbog djece i njihove budućnosti

    Rođen sam u jednom malom gradiću negdje na prokletom Balkanu u jednoj od republika bivše na države. Neću da kažem kojoj i gdje tačno jer je sasvim svejedno i situacija je svagdje ista. Teška i sumorna, bez perspektive i nade u bolju budućnost. Sad bi me zbog ovih riječi mnogi linčovali ali prošlo je vrijeme kada mi je to bilo bitno.

    Naš sugovornik S. I podjelio je ovu dirljivu i tešku priču sa nama.

    To su ona vremena kada su mnogi obećavali da će nam biti dobro i da će teći med i mlijeko a ja mlad i naivan vjerovao u to. O kako sam vjerovao u to,šta ćete mlad i naivan bio. Situacija u kojoj je stopa nezapolenosti skoro 50 %, gdje se jedni svađaju sa drugima pa onda ovi drugi sa trećima i obratno i tako u nedogled dok jadni narod pati i grca a oni pune svoje džepove a nama budalma glavu glupostima.

    Malo sam otišao od teme ali morao sam jer je to ipak razlog moga odlaska. Nezaposlenost i nemogućnost da pronađem posao i prehranim svoju obitelj.Trenutak kada sam to shvatio bio mi je najgori i najteži u životu. Tu veče supruga mi je prišla i šapnula da sinu nemamo dati šta za večeru a ja bez trunke novca u džepu. Za nas dvoje nije to bilo ni bitno jer smo znali puno puta i “preskočiti večeru”.

    Ljudi moji taj osjećaj koji me obuzeo ne mogu vam tačno ni opisati ali bio je to osjećaj nemoći i tuge koji me presjekao napola. Želudac vam se skupi i počne da gori a u grlu neka težina od koje ne možete da govorite. Zagrlio sam suprugu i zaplakao kao malo dijete.To je za mene bio trenutak triježnjenja i tada je pala odluka. Odlazak u Njemačku da prehranim obitelj. Srce me  je boljelo ali morao sam zbog djeteta i supruge i njihove budućnosti. Do tada sam radio razne poslove, od cijepanja i unošenja drva, malo sam bio moler malo zidar sve što se tražilo ali kada je i toga nestalo, vidio sam da se čovjek ne može zaraditi svojim trudom i teškim radom.

    Stupio sam  kontakt sa prijateljom koji je već bio u Njemačkoj radio je na građevini ponovo kod nekog našeg čovjeka koji mi je pružio šansu, i na tome sam mu zahvalan do kraja života. Moja prva plata je bila 1300 eura i da znate moje sreće i veselja kada sam je dobio, zaboravio sam na sav onaj teški rad i znoj koji mi je trebao da je zaradim jer sam znao da od polovine te plata moja supruga i dijete mogu kod kuće da žive dva mjeseca a ja sam sa drugom polovinom prošao bez ikakvih problema. Plaćao sam kolegi 200 eura za sobicu koju smo djelili i znate šta, bilo mi je dovoljno. Svi oni koji kažu da se ne može ja kažem da se može jer da ste bili u situaciji kao ja, znali bi kako je. Kada zacrtate cilj i nemate drugih prioriteta nego da prehranite obitelj sve se može.

    Znao sam Njemački onako, učio sam ga u osnovnoj i srednjoj školi bilo je dobro za početak. Pa ljudi dragi Njemačka je puna naših ljudi koji ne znaju riječi progovoriti ali se bore, rade i snalaze, moraju da bi prehranili sebe i svoju obitelj. Počeo sam dobrinositi, zarađivati i mogao sam svojima staviti kruh na sto pa znate kako je to lijep osjećaj, počnete se osjećati važno i puni ste sebe i zato sam zahvalan do neba svima koji su mi to omogućili.

    U Njemačkoj sam već skoro 4 godine, radim isti posao koji sam radio kad sam došao. To znam i ne stidim se, sve dok je pošteno. Moja supruga i dijete su sad ovdje sa mnom, dobili smo u međuvremenu i drugo dijete. Žena je poslije kursa njemačog počela da radi. Lijepo nam je, nismo bogataši ali imamo sve što je potrebno za ugodan život i ne bojim se više da će mi djeca biti gladna.

    Za one koji mi kažu zašto sam otišao poručujem, morao sam zbog svoje djece i njihove budućnosti. Morao sam otići jer se sistem vrijednosti o mojoj zemlji skroz poremetio, jedni se bogate a većina je sve siromašnija i siromašnija. Kada mi moja zemlja pruži i trećinu ovoga što mi je pružila Njemačka a to je da svojim radom i trudom mogu da prehranim obitelj, vratiću se a do tada AUFVIDERZEN.