Tužbe državnih službenika “pale u vodu”: Ko će odgovarati za napravljenu štetu?

    Državni službenici i namještenici koji su tužili svoje poslodavce zbog umanjenja osnovice za obračun plaća, a čiji sudski procesi još uvijek nisu okončani, taj novac neće ni dobiti.

    Posljedica je to odluke Vrhovnog suda FBiH, koji je ustanovio da se osnovica za obračun za plaće državnih službenika i namještenika, dogovorena između Vlade FBiH i Samostalnog sindikata državnih službenika i namještenika, ne smatra izuzetkom od načela povoljnosti povoljnosti iz člana 8. stav 3. u vezi sa članom 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH. Da pojednostavimo, utvrđeno je da državni službenici i namještenici nemaju osnov za tužbe.

    – Apsolutno. Sve tužbe vezane za tu vrstu spora su gotove. Nema ih više. Pravni stav Vrhovnog suda FBiH je kao zakon i obavezujući je – kazao je za Faktor advokat Hakija Kurtović.

    Ukupan iznos tužbenih zahtjeva državnih službenika i namještenika po različitim osnovama se procjenjuje na oko 1,5 milijardi KM, a samo je FBiH do sada isplatila oko 80 miliona KM. Najteža situacija je u Unsko-sanskom i Zeničko-dobojskom kantonu, gdje ukupni iznosi tužbenih zahtjeva premašuju 80 posto godišnjeg budžeta tih kantona.

    Kada je riječ isključivo o tužbama koje su se odnosile na umanjenje osnovice za obračun plaća, procjenjuje se da je ukupan iznos potraživanja premašio 150 miliona KM. Nadležni sudovi su već ranije donosili presude po toj osnovi, te je dio novca već isplaćen podnosiocima tužbi, što otvara drugu dimenziju cijele priče.

    Naime, samo pred Općinskim sudom u Sarajevu se, prema navodima iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda FBiH, vodilo “više hiljada predmeta iz istog činjeničnog i pravnog osnova”.

    – Tuženi u ovim predmetima ostaju pretežno pasivni, u predmetima gdje su donesene odluke o usvajanju tužbenog zahtjeva ne izjavljuju žalbe, a Kantonalni sud u Sarajevu nije odlučio o žalbama protiv prvostepenih presuda u nekoliko predmeta – stoji u sadržaju obrazloženja odluke Vrhovnog suda FBiH.

    Navedena konstatacija jasno ukazuje da su pravne službe institucija koje su tužene po ovom osnovu odbijale obavljati svoju dužnost. Motivi takvog pristupa se mogu prepoznati i u činjenici da su upravo uposlenici tih službi bili među službenicima koji su tužili institucije. Dio njih se, prema saznanjima Faktora, nije ni pojavljivao na ročištima, što je cijeli proces vodilo u korist podnosilaca tužbi. To, s druge strane, otvara mogućnost utvrđivanja postojanja krivične odgovornosti uposlenika koji su svjesno zanemarivali svoje dužnosti.

    Državni službenik je dužan naknaditi materijalnu štetu koju u obavljanju državne službe učini namjerno ili krajnjom nepažnjom – stoji u Članu 60. Zakona o državnoj službi u FBiH.

    Postojanje odgovornosti bi trebala utvrditi komisija koju osniva rukovodilac organa državne institucije, a on donosi i rješenje o naknadi štete kojim se utvrđuje visina štete, rok i način isplate štete.

    – Štetu koju državni službenik učini građanima ili pravnim osobama ili organu državne službe, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obavljanju državne službe, naknađuje organ državne službe čiji je državni službenik učinio štetu, a potom organ državne službe ima pravo regresa isplaćene štete od državnog službenika – stoji dalje u pomenutom članu.

    Ukoliko službenik odbije nadoknaditi štetu, postupak se pokreće pred nadležnim sudom. U svakom slučaju, postoje zakonske osnove za sankcioniranje odgovornih za svjesno zanemarivanje svojih obaveza s ciljem pribavljanja materijalne koristi, a ta procedura je u rukama rukovodstava institucija koje su već isplatile odštetne zahtjeve svojim službenicima.